Postoje putevi kojima idemo…
i oni koji nas prate.
Lungomare pripada upravo takvima.
Više od 12 kilometara između Voloskog i Lovrana…
ali ovdje to nije udaljenost koju prelazimo.
To je trenutak kroz koji prolazimo.
Već pri prvim koracima u Voloskom nešto se mijenja.
Zrak nosi miris soli, toplog kamena i kuhinje koja se polako budi.
Barke se lagano njišu, gotovo u tišini…
a zvuk mora uz obalu daje ritam.
Još zapravo ne hodamo.
Smještamo se u trenutak.
Zatim se put otvara…
i svjetlo dolazi.
Sunce prolazi kroz borove i stvara pokretne sjene na tlu.
Svaki korak izmjenjuje toplinu i svježinu…
poput daha.
Vile se pojavljuju, diskretne ali impozantne.
Pastelne fasade, kovane ograde, poluzatvorene škure…
kao da još uvijek promatraju vrijeme koje prolazi.
Ponegdje otvorena vrata otkrivaju zaboravljeni vrt.
Stepenice vode prema moru…
i na trenutak se pitamo tko je ovdje bio prije nas.
More nikada ne napušta pogled.
Približava se, gotovo na dohvat ruke.
Čuje se kako voda udara o kamen, u pravilnom… gotovo umirujućem ritmu.
Zatim nestaje iza stijene, bora, zavoja…
i ponovno se vraća, uvijek drugačije.
Prolazimo male marine, drvene pontone, napete konope…
i brodove koji kao da također čekaju.
I tada dolazi Opatija, bez prekida.
Malo više života, poneki glas, čaše koje zveckaju na terasama…
ali nikada nametljivo.
Ovdje i živost ostaje nježna.
Pogled odlazi prema horizontu…
i odjednom, ona je tu.
Djevojka s galebom.
Sama na stijeni, okrenuta prema moru, mirna na vjetru…
kao da nešto čeka.
Ili možda samo promatra, kao i mi.
Usporavamo.
Često zastajemo.
Ne zbog fotografije…
nego jer trenutak traži tišinu.
Put se nastavlja.
Koraci postaju pravilniji, gotovo automatski.
Zvuk koraka na kamenu, disanje, vjetar…
sve dolazi u ravnotežu.
Ponekad stepenice vode do skrivene uvale.
More je tamo bistrije, mirnije…
i vrijeme kao da staje.
Negdje drugdje dovoljna je obična klupa uz more.
Sjednemo „na dvije minute“…
i ostanemo duže nego što smo planirali.
Mirisi se lagano mijenjaju.
Bor, more, ponekad trag kreme za sunce…
suptilni, ali prisutni.
Kako se približavamo Lovranu, sve se dodatno smiruje.
Manje ljudi, više prostora…
tišina postaje gotovo opipljiva.
Više se čuje more nego koraci.
Više vjetar nego glasovi.
I bez da znamo kada…
shvatimo da više ne gledamo.
Osjećamo.
Lungomare zapravo nema kraj.
On se jednostavno zadrži u nama.
Kao lagan, gotovo nevidljiv osjećaj…
koji ostaje dugo nakon toga.
A vi…
👉 biste li hodali da vidite… ili da osjetite ?
Komentari
Komentari se prikazuju ovdje… dokle god držimo kurs, sve je u redu.
Trenutačno nema komentara. Prvi uvijek ima mali miris inauguracije.