Cres izvan vremena: između zaboravljenih cesta, tihih sela i divljih litica

Prijelaz… i već počinješ usporavati

Sve počinje polako.

Na trajektu.

Do Cresa automobilom ne vodi most. Na otok se dolazi morem, ili iz Valbiske na otoku Krku prema Meragu, ili iz Brestove u Istri prema Porozini. To su dva glavna ulaza na otok, a već sama plovidba mijenja ritam putovanja. Budući da se vozni red mijenja ovisno o sezoni, uvijek je dobro provjeriti polazak prije puta.

U tom prijelazu ima nešto posebno. Zvuk motora, more koje klizi, obala koja se tiho udaljava… i već taj neobičan osjećaj: kao da napuštaš užurbani svijet i ulaziš u drugi, sporiji, kamenitiji, tajanstveniji.

Još nisi stigao… a već si negdje drugdje.

Tri sela, tri ugođaja… jedan dan na Cresu

Ima dana kada jednostavno označavaš mjesta na karti.

A onda postoje oni dani kada sama cesta postane doživljaj.

Toga dana ideja je bila jednostavna: krenuti prema sjeveru Cresa, otkriti nekoliko sela na uzvisinama, osjetiti otok, pogledati ga izbliza… i možda ugledati poznate supove.

Spoiler: kad su supovi u pitanju, to će ipak biti za neki drugi put.

Ali na kraju, upravo to nije bilo ono po čemu se taj dan pamti.

Beli – šarm koji treba zaslužiti

Zadnjih nekoliko kilometara odmah daju ton.

Cesta se sužava, provlači, gotovo kao da oklijeva između ceste i povjeravanja. Susret s drugim autom postaje mali događaj. Usporiš, procijeniš, dišeš malo pliće… i nastaviš dalje.

A onda se pojavi Beli.

Selo priljubljeno uz stijenu, okrenuto moru, s tom rijetkom mješavinom grubosti i ljepote. Stare kuće, krovovi zbijeni jedan uz drugi, kamene uličice, kamen izglačan godinama… i ta tišina.

Puna tišina. Ne prazna.

Bio je to trenutni favorit.

Beli se ne trudi zavesti. Nema za tim potrebe.

Ali vrlo brzo nameće se druga misao: život ovdje sigurno nije jednostavan baš svaki dan. Auto ostaje dolje, a kupovina završava pješice, preko starih i neravnih kamenih ploča. Po suhom se može. Po kiši to sigurno postaje puno ozbiljnija stvar.

Beli je prekrasan. Ali moraš ga barem malo zaslužiti.

I možda upravo zato još uvijek čuva toliko duše.

Filozići – mir… i iznenađenje

Još nekoliko kilometara. Još jedna uska cesta.

Filozići ne izazivaju isti trenutni osjećaj.

Selo je diskretnije, povučenije, gotovo zatvoreno u sebe. Izvan sezone djeluje uspavano. Radionice obrtnika su zatvorene, vrata ostaju zatvorena, a mjesto izgleda kao da čeka neka bolja vremena.

Ipak… ponekad je dovoljno gotovo ništa.

Pas zalaje. Netko izađe. Razgovor počne.

Jednostavno. Prirodno. Takav mali trenutak koji u turističkoj brošuri ne znači ništa, a ipak ostane mnogo dulje od lijepe fotografije.

Ovdje još nešto upada u oči: konji na slobodi. Mirno prolaze selom, kao da su upravo oni njegovi pravi stanovnici. Neočekivano, gotovo šarmantno… pod uvjetom da paziš kamo staješ.

Možda se Filozići nisu trudili svidjeti mi se. Ali ipak su imali nešto za ispričati.

Predošćica – sirova i divlja

Posljednja etapa.

Ovoga puta to gotovo više nije cesta. To je prolaz. Uski, neravni put od zemlje, taman toliko širok da prođe jedan automobil… i s jedva tri mjesta na kojima mimoilaženje s drugim vozilom ne bi postalo mala diplomatska rasprava.

Već pri dolasku ton se ponovno mijenja.

Selo baš i nije po mom ukusu. Obnovljene kuće ponekad su izgubile dio one duše koju volim pronaći na takvim mjestima. Srećom, nije sve nestalo: stari kameni zidovi, neasfaltirani putovi, osjećaj da si na mjestu koje je pomalo sa strane.

I ovdje nikada nisi sasvim sam.

Ovce su posvuda. Gotovo prate posjet, mirne, prisutne, ravnodušne, a opet potpuno na svom mjestu. Manje imaš osjećaj da ulaziš u selo, a više da ulaziš na zajednički teritorij.

Onda kreneš još malo dalje.

I odjednom se krajolik otvori.

Litice. More. Praznina.

Spektakularan prizor, divlji i snažan. Mjesto na kojem i bez razmišljanja počneš govoriti tiše.

Možda to nije selo koje me najviše dotaknulo. Ali prizor ostavlja trenutačan trag.

Dan bez supova… ali ne i bez emocija

Na početku je postojala ideja da ugledam supove.

Na kraju, ni jedan jedini na nebu. Ni jedna fotografija. Čak ni daleka silueta da spasi ornitološku čast dana.

Ipak, nisam imao osjećaj da se vraćam praznih ruku.

Jer na kraju ne ostanu stvari zbog kojih smo krenuli. Češće ostanu upravo one koje nismo planirali:

• Beli, favorit, sa svojim grubim šarmom i umornim kamenim ulicama;
• Filozići, diskretniji, gotovo zatvoren, ali obilježen jednim malim istinskim trenutkom;
• Predošćica, na prvi pogled manje privlačna, ali otvorena prema sirovoj i spektakularnoj prirodi.

Cres se ne otkriva odjednom.

Tjera te da usporiš. Da gledaš. Da prihvatiš i to da ne mora sve biti savršeno, lako ili odmah zavodljivo.

I vjerojatno baš zato tako dugo ostaje u mislima.

A ti, biraš li radije sela puna duše poput Belog… ili divlje, gotovo ogoljene krajolike koje treba malo više zaslužiti?

Sviđa vam se ovaj članak?
Kako ne biste propustili sljedeće, pratite Enjoy Croatia na Facebooku:
https://www.facebook.com/EnjoyCroatia/